Godinu dana nakon prodora Crvene zvezde na krov Evrope, novinarka Svetlana Mijatović obavila je opširan intervju sa nekadašnjim fudbalerom Crvene zvezde Rajkom Janjaninom. Danas, 25 godina kasnije, podsetićemo se detalja iz života Rajka Janjanina, a intervju Svetlane Mijatović prenosimo u celosti.
„Osim obaveznih priprema koje novinar mora da obavi pre odlaska na duži razgovor, ima još mnogo sitnica, koje vam ne daju mira. U dobroj meri, baš od njih zavisi da li će tekst biti dopadljiv. Hoće li sagovornik doći na razgovor raspoložen? Hoće li mu tema do kraja odgovarati? Koliko će biti spreman da najiskrenije i opširno priča? Za čitaoca sve su ovo nebitne stvari, ali u novinaru „žive“ i učine da se autor gotovo nikada sa razgovora ne vrati „isti“.
Susret sa Rajkom Janjaninom obogatio me je za dvostruko saznanje. Prvo, neskriveno zažalite što je u našem najpopularnijem sportu tako malo pravih i kompletnih ličnosti, kakva je nekadašnja polutka crveno-belih. Drugo, važnije: fudbalska publika je nepogrešivi barometar nečije ukupne vrednosti. Možete biti najbolji na svetu, ali ako vam navijači ne rašire svoja krila, sve osvojeno u karijeri pokazujte samo svojim najbližima!
Rajko Janjanin, Zvezdina vedeta sa početka osamdesetih, uživao je ogromnu popularnost kompletne fudbalske publike, cele Jugoslavije. On je kod Zvezdinih navijača bio popularan do te mere, da su treneri na traženje publike morali da ga uvode u igru! Zašto su Rajka Janjanina toliko voleli, a novinari izuzetno cenili — pokazao je i ovaj naš susret. Dve nedelje pre isteka minule godine Rajko je postao otac jedne devojčice. Mi smo razgovor zakazali za drugi praznični dan Nove godine. I baš tog dana, zdravstvena situacija u porodici nije bila najpovoljnija, što je podrazumevalo mogućnost odlaganja našeg viđenja. To Rajko nije želeo!
Na mesto dogovora stigao je čak ranije, a zbog zatvorenog kafića na stadionu, petnaestak minuta kolima je obilazio okolne ulice, ne bi li pronašao restoran, gde se može na miru porazgovarati za naš list.
— Za mene je to normalno što sam i u ovim, ne baš najpovoljnijim okolnostima došao na razgovor. Petnaest godina sam bio fudbalski profesionalac. Fudbal je ugrađen u moj stil i način života. Obaveze prema treningu i utakmici i obaveza prema novinarima istog su značaja. Oduvek sam tako rezonovao. Naravno, ne da bih sakupljao nekakve poene, već iz shvatanja da sam odabrao profesiju koja takve stvari podrazumeva. Što se publike tiče, prema njoj zadatak ne možete obaviti ovako, tačnim dolaskom na intervju. Njoj moraš pokazati šta znaš. Voleli su me navijači zbog mog igračkog umeća. Ali, istina je i to: ja sam za tu publiku i igrao sve te godine! Voleli smo iste stvari: „štos“ na terenu, dobro dodanu kratku i dugu loptu, efektan gol. Ljudi na stadione dolaze zbog dobrog fudbala i lepih poteza i ja sam im ljubav uzvraćao igrom, najboljom kojom sam umeo i znao.
- Gde je danas Rajko Janjanin?
— Živim u Beogradu sa suprugom i kćerkicom u stanu koji sam dobio od Crvene zvezde. Vreme igre je prošlo. Imam 35 godina i ne nameravam više da igram. Nisam više u godinama kad mogu lako da izdržim napore priprema, a i mogućnosti povreda u ovom dobu su veće. Imam druge planove. Spremam ispite na Višoj trenerskoj školi, nameran da jednoga dana postanem trener. Kopačke sam definitivno „okačio o klin“. Na redu su knjige. Publika i ja ćemo se još susretati. A, kakav ću biti trener to će najbolje vreme da pokaže.
- Viđeni ste, i to kao vrlo uspešan igrač malog fudbala?
— To je više, da se staro društvo ne zaboravi, nego neko ozbiljno igranje fudbala. Šestić, Jovin, ja i još poneko iz generacije okupimo se tako, da ovi mladi vide, šta smo mi to nekada znali. Moj stari drug Šestić je najuporniji. Igra za Voždovac i to sa elanom kao u doba prve mladosti. Šele se ne predaje!
Za mlađe navijače Crvene zvezde, za one, koji ne pamte igračke dane Rajka Janjanina, evo malog podsetnika: Fudbal je počeo da igra u rodnom Karlovcu uz starijeg brata Željka, pre više od dve decenije. Sa 18 godina postao je prvotimac Karlovca, a prvi profesionalni ugovor potpisao je sa zagrebačkim Dinamom 1975. godine i pošteno ga odradio. U Crvenu zvezdu došao je 1980. i igrao pet sezona. Kasnije je karijeru nastavio na Kritu u grčkom ligašu Ofiju i sa njim 1986. godine osvojio drugo mesto u prvenstvu Grčke, iza Panatinaikosa. To je najviše što je Ofi ikada postigao u svojoj istoriji! Rajko je ovaj maleni tim odveo u Evropu, postigao osam ligaških i četiri gola u Kupu i te godine proglašen za najboljeg igrača u grčkom prvenstvu! Publika je „ludovala“ za Rajkom! Istisnuo je iz tima rumunskog reprezentativca Buja Jordaneskua koji je iza sebe imao 80 utakmica za državnu reprezentaciju.
Rajko je igračku karijeru završio prošle sezone igrajući za jedan manji italijanski tim kraj Udina.
— U Crvenu zvezdu je trebalo da dođem još 1975. godine, ali sam stigao sa pet godina zakašnjenja! Klub u kojem sam počeo imao je dogovor sa Zagrepčanima o preuzimanju talentovanih igrača, tako sam se i obreo među „modrima“, mada sam oduvek bio Zvezdaš i to nije bilo nepoznato. Sećam se dana, kada sam sa mnogim Karlovčanima putovao u Beograd na velike Zvezdine utakmice protiv Ferencvaroša, Panatinaikosa. U Beograd sam dolazio iz još jednog velikog razloga: Dragan Džajić mi je bio igrački uzor.
— Vaš dolazak iz Dinama u Zvezdu bio je senzacija tog prelaznog roka?
— Kako da nije! Igrači nekadašnje „velike četvorke“ retko su prelazili u suparničke timove. Pre mene samo je, još mnogo godina ranije, golman Mirko Stojanović došao iz Dinama u Zvezdu. Potom je do mog dolaska prošlo mnogo vremena. Posle mene, sa mnogo manje pompe stizali su u Zvezdu redom: Ivković, Cvetković, Bračun, kasnije još Prosinečki...
— Na Marakani Vas je dočekalo puno velikih igračkih imena?
— Svaka Zvezdina generacija imala je velikih asova, ne samo ona u kojoj sam igrao i ona u koju sam stigao. Godinu dana pre mog dolaska 1979. Vladimir Petrović - Pižon, Dušan Savić i Aleksandar Dika Stojanović bili su na pragu najvećeg uspeha, ali je na žalost u finalu Kupa UEFA izgubljen meč sa Borusijom.
Za pet godina provedenih u Zvezdi Rajko je odigrao 215 zvanični meč, postigao 80 golova i ostao upamćen kao igrač zbog koga su publika i novinari vodili žestoki "rat" sa serijom Zvezdinih trenera u tom periodu. Zec, (dva puta), Ostojić, Šekularac, Đorić - trpeli su neviđene zvižduke i kritike, jer su Rajka često uvodili u igru ili kad se gubilo ili kad se više nije moglo pobediti! Te nema snage, te mek je u duelima, te ne uklizava u protivnika, te ne prati svog igrača... Opravdanja koliko hoćete, ali ni jedno dovoljno da se prihvati.
Rajko je ćutao.
Ulazio u igru kad su ga pozivali, davao golove, duge i kratke pravovremene lopte — i kakvog li paradoksa — samo još više podgrevao atmosferu nepoverenja prema stručnjacima koji su vodili Zvezdu.
Ovim rečima, doslovce ovim rečima, objasnio nam je ovih dana trener Gojko Zec razloge za često izostavljanje Rajka Janjanina iz tima:
„Dok smo druge igrače kažnjavali zbog preteranih grubih startova, jednom sam pomislio da bih Rajku trebalo da predložim nagradu ako napravi bar jedan jedini faul u toku cele sezone! Rajko je bio prefinjeni tehničar, izuzetno pošten sportista, fer i korektan igrač. Sa njim nikada nisam imao ni jedan jedini nesporazum. Bio je izuzetan dragulj. Nikada se nije pobunio što neko drugi igra umesto njega. Zato su ga svi treneri pa i ja mnogo cenili. Zato su ga i saigrači voleli. Osetila je to i publika i bez sumnje, bio je njen najveći ljubimac u vreme kad je nosio Zvezdin dres. Bio sam Zvezdin trener kad je igrala onu čuvenu utakmicu Kupa šampiona protiv Benfike u Beogradu. Pobedili smo sa 3:2, a Rajka sam uveo u igru u drugom poluvremenu i baš zahvaljujući njegovim golovima pobedili. Dao je dva gola iz penala i jedan iz igre.“
Zašto nije igrao od samog početka?
„Po mom mišljenju Janjanin je bio igrač za 60 minuta igre. Tog 19. septembra 1984. godine, meni kao treneru protiv Benfike bio je potreban tim velikih boraca, oštrijih igrača, a Rajko to nije bio“
Valjda da ispravi grešku iz prvog meča, Zec je Janjanina postavio u tim u revanšu i u 75. minutu pri rezultatu 0:0 izvukao ga iz igre. Zvezda je posle toga primila dva gola i izgubila! To se zove trenerov peh.
Ali, nije ga imao samo Gojko Zec. Dve godine pre Zeca, Zvezdu je vodio Stevan Ostojić u onoj nezaboravnoj noći Dijega Maradone, koji je, potpomognut Šusterom, torpedovao naš tim sa 4:2 usred Beograda.
Tek u drugom poluvremenu Ostojić je uveo Janjanina umesto Đorđa Milovanovića i Janjanin je dao dva gola!
„Janjanin je bio jedina svetla tačka“, pisala je "Politika" u svom izdanju od 21. oktobra 1982. godine posle meča Zvezda - Barselona 2:4.“ Još jednom je čitav stadion doveden u nevericu, zašto ovaj momak i posle Stankovića, Zeca evo sad i Ostojića živi u konstantnoj nemilici trenera. Zašto mu se šansa pruža kad „lađa“ počinje da tone?“
— Zašto?
— Nikada se nisam mešao u poslove trenera — priča danas Rajko Janjanin. — Treneri su smatrali da nemam dovoljno snage i oštrine, ja sam mislio nešto drugo. Nisam imao kraj sebe trenera koji bi me motivisao da ispravim sve to što mi nedostaje da bih bio još bolji. Možda je odgovor pre u meni samom? Na fudbal sam gledao kao na igru. Tako sam i igrao. Publika je to volela i... kao da me to sportski ispunjavalo. Nikada, pa ni danas, nisam zažalio što sam takav odnos imao prema fudbalu.
— Zadovoljni ste svojom karijerom?
— Kad sve prođe, obično se kaže da je moglo i više i bolje. Sa Zvezdom sam osvojio dva prvenstva i dva Kupa, stalno smo bili u Evropi i ne mogu reći da je to malo.
— Sa reprezentacijom niste imali sreće?
— Prošao sam sve selekcije. U mladu me je uveo Ante Mladinić, u „A“ tim Miljan Miljanić, ali sam za najbolji sastav odigrao samo dve utakmice. U moje vreme „plavi“ nisu bili ovako vođeni. Selektori su se često menjali i svaki od njih imao je svoju viziju igrača za mesto na kome sam igrao. Konkretno na mom mestu u reprezentaciji je tada igrao Blaž Slišković iz Veleža, kasnije Hajduka i bio više po ukusu selektora.
Prošlogodišnji uspeh naših fudbalera je, to sporno nije, sportsko-medijski događaj sveta za 1991. godinu. Evo, kako ga iz svog ugla vidi naš sagovornik.
— To je čudo od uspeha! Nisam ga očekivao. Nisam predvideo ni Bari ni Tokio a sve utakmice sam gotovo sa lica mesta posmatrao. Nikada ni jedan naš klub u bilo kom sportu nije igrao tako značajne utakmice u atomosferi jedne potpune političke konfuzije, kakva je vladala u našoj zemlji. Svi ostali evropski timovi su se u miru i do maksimuma pojačani pripremali a nisu ostvarili ono što je Zvezda uspela. Zato ja ovaj uspeh Crvene zvezde ne mogu da uporedim ni sa jednim uspehom bilo kog našeg kluba do sada, ni sa jednim uspehom bilo kog drugog tima u svetu. Ovaj uspeh Zvezde u ovakvim uslovima nikada niko neće dostići.
— Imala je Zvezda ove godine i veliki tim, za veliki rezultat?
— Zvezda ima svake godine veliki tim za sjajne rezultate, ali je jedino ova generacija uspela, ono što ni jedna pre nje nije. Po meni odgovor je u Miodragu Belodediću! Niti bi se Pižonovoj generaciji dogodila Benfika, ni Džajićevoj Panatinaikos, ni Piksijevoj Keln, da su imali takvog igrača. Ja ovoga puta ne bih želeo da povredim ni kao igrača ni kao sportistu, bilo koga iz ove Zvezdine generacije. Ali, moram da kažem, na primer, da Dragiša Binić sigurno nije dostigao ili prestigao igrački jednog Dragana Džajića, i da je to prevaga, koja je donela uspeh. Jednostavno rečeno Džajić nije imao u timu današnjeg „libera“ — Binić jeste!
— Nosili ste „desetku“, danas je nosi Dejan Savićević?
— Da uporedimo nas dvojicu? To je nemoguće. Svako vreme ima svoj fudbal, svoju igru i svoje zakone igre. U moje igračko vreme bilo je mnogo timova sa sličnim profilima igrača: Franjo Vladić, Blaž Slišković, Jurica Jerković. Danas ni jedan tim nema takvih igrača i sad, ne znam da li je to olakšica ili opterećenje Dejanu Savićeviću jer ga kod nas ni sa kim ne možete porediti. O Dejanu bih ja rekao nešto drugo. Dejan je pakleni igrač. Najbolji igrač kojeg sam ja video, da ovako igra na mestu na kome igra. Ima apsolutno sve što najboljem igraču treba. Fantastičan je!
Tako govori Rajko Janjanin, nekad igrač od klase, a oduvek prvorazredni sportsmen. Zvezdaši nikada od njega nisu tražili trofeje. Nikada ga zviždukom sa terena ispratili! Gledalište ga je jednostavno - volelo!
Mnogi nikada neće osetiti čari navijačke ljubavi, kojom je obasipan Rajko, iako će, s vremena na vreme, moći ono što Rajko neće: da s pažnjom obrišu i najmanju trunkicu prašine sa najvećeg mogućeg osvojenog fudbalskog trofeja.