Dr Miljko Ristić, jedan od najboljih kardiovaskularnih hirurga u našoj zemlji kao osvedočeni zvezdaš gledao je sve mečeve Crvene zvezde u Kupu šampiona te sezone 1990/91. Ovo je njegova priča o tom nezaboravnom putu.
- Špartao je Mercedes od Švajcarske do Barija, pratili smo moj prijatelj i ja sve evropske utakmice te sezone koje su ostale nezaboravne u sećanju. Kad bih morao u nekoliko rečenica da opišem Zvezdin put na krov Evrope mogao bi da kažem da je bio pomalo neočekivan, jer su neke velike ekipe kao što su Bajern, Milan, Real Madrid bili favoriti, ali trofej koji je bio iskovan na platformi kvaliteta igrača, energiji kluba i navijača – kaže dr Ristić.
Putešestvija od nekoliko hiljada kilometara imali su brojne anegdote. Priznaje čuveni kardiohirurg da je uvek verovao u procene Dragana Džajića, ali da pred prvi meč u Minhenu nije bio baš tako siguran da će se predviđanja sportskog direktora, da će Zvezda pobediti, i obistiniti.
- U Minhen smo stigli dan ranije i završili među navijačima Bajerna. Ali, to vreme je bilo drugačije, nije postojao antagonizam, ljudi su navijali za svoje. Džajić je uvek imao taj poseban osećaj, sistematski se bavio fudbalom, a ne površno kao navijači. Njegova izjava da će Zvezda pobediti u Minhenu, sećam se dobro, bila je propraćena sa podsmehom jer su Nemci 43 utakmice u Evropi bili neporaženi na svom stadionu. Međutim, odigrali smo možda najbolju utakmicu u celom ciklusu pa su svi komentarisali – Džaja je vidovit.
Tradicija odlaska Mercedesom na gostovanja nije se promenila i za finale. To putovanje je Miljku je ostalo zauvek u sećanju.
- U to vreme se već promenila politička situacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Sećam se da su nas Slovenci zaustavili, izveli nas iz automobila i pretresli na opšte zaprepašćenje moje supruge koja je išla sa nama. Da su Slovenci malo bolje pretresli automobil mi bismo finale gledali valjda iz pritvora jer je moj prijatelj zaboravio da mu je pištolj za koji je imao dozvolu bio u kolima ispod sedišta. Tek kad smo se vratili, posle nekog vremena on je pronašao pištolj pa mi je to putovanje u Bari sem po trofeju ostalo u sećanju i po toj situaciji.
Ali to nije bilo sve.
- Kad se završilo finale došli smo do automobila i imali šta da vidimo – guma se izlizala sve do žica. Rezervnu gumu Mercedes nije imao. Oko nas su bili sve automobili sa francuskim tablicama. S obzirom da pričam francuski, ja sam krenem do prvog čoveka koji se spremao da uđe u auto da ga pitam za pomoć. Ja na francuskom, a on na srpskom. Poklonio nam je gumu pa smo tako uspeli da se vratimo kući.
Sama atmosfera među zvezdašima u Bariju nekako je navodila ka srećnom kraju.
- Sećam se kako smo čekali trajekt Bar-Bari, a iz njega je prvo Bora Čorba izašao sa Zvezdinom zastavom. Atmsofera koja se stvarala oko Zvezde u celom tom ciklusu je nešto nezaboravno. Nije ni čudo da je sa takvom dozom pozitivne energije naš tim došao do trofeja.
Finale je bilo za infarkt.
- Nije bilo lako gledati tih 120 minuta, ali smo svi nekako verovali da će Zvezda slaviti. Kad je Dika odbranio prvi penal bio sam ubeđen da je došao „taj dan“. Pančev nam je doneo tu radost koja teško može da se opiše. Prava je šteta što su ostale okolnosti zaustavili Zvezdu da možda ponovi taj uspeh jer je ta generacija sasvim sigurno mogla da vlada Evropom još koju godinu – uveren je dr Miljko Ristić.
TELEFON CEO- CRVENO-BEO