Sjajne igre u crveno-belom dresu za Dragoslava Šekularca bile su karta za reprezentativno društvo i ostvarenje jednog od snova veštog driblera. Lucidni ofanzivac, priliku da zaigra u nacionalnom timu je dobio već u 19. godini, a posebno mesto u sećanju imao je debi za Jugoslaviju.
Sledeći veliki korak u mom fudbalskom napredovanju bio je ulazak u državni tim. U to vreme, to je bio sizifovski posao, jer je u jugoslovenskim timovima nastupalo bar desetak napadača evropskog ranga.
Igranje u Zvezdi i Partizanu oduvek je bilo prečica do reprezentacije. Važilo je nepisano pravilo: ako se ustališ u tim timovima, onda si zreo i za dres najdražih boja.
Kad kažem „dres najdražih boja“, onda to ne izgovaram kao frazu; u mojim igračkim godinama majica sa državnim grbom na grudima bila je, zaista, san svakog sportiste. U to vreme – nazvao bih ga romantičnim – bilo je nezamislivo da neko odbije da igra u reprezentaciji, da otkaže selktoru. Ta „moda“, meni potpuno nerazumljiva i neprihvatljiva, produkt je novijeg vremena. Ne znam kako se oseća sportista koji kaže: „Ne interesuje me igranje za državnu selekciju“.
Pošto je Zvezda postala šampion u sezoni 1955-56, a ja standardni prvotimac, selektor Aleksandar Tirnanić me je pozvao među najbolje. Popularni Tirke, koji je selektor bio duže nego iko drugi u našem fudbalu – mislim čak deceniju i po – voleo je igrače slične meni. Verovatno zato što je i on bio fudbalski virtuoz, dribler specifičnog stila. Naša sličnost je i u tome što smo retko davali golove, a često učestvovali u pripremanju šansi.
Inače, uvek su mi mnogo prihvatljiviji i draži bili treneri koji su u postavci igre više promovisali maštu, nego moranje. U modernom fudbalu takav pristup je potisnut, čime je redukovan broj atraktivnih poteza na utakmicama, ali i broj njihovih izvođača.
Ponekad pomislim: da sam se rodio 30 godina kasnije, verovatno, ne bih mogao ni da budem fudbaler. Moj talenat bi ugušile šeme, striktni zadaci, takozvana obavezna igra, u kojoj svaki igrač mora, istovremeno, da bude ofanzivac i defanzivac.
Ulaskom u reprezentaciju, u meni je fudbaler definitivno pobedio učenika kojeg je zdušno, godinama, uz pretnje i batine, forsirao moj Bogosav. Tada je, konačno, i njemu bilo jasno da se dogodilo ono što je bilo neminovno: da postanem fudbaler, a ne činovnik. I to veliki i dobro plaćeni fudbaler, umesto osredneg ćate, sa višestruko skromnijom zaradom.
Tada se i Bogosav zagrejao za fudbal, pa je postao gotovo redovan gledalac na Zvezdinim mečevima u Beogradu. Tu njegovu promenu sam iskoristio za malu osvetu: nisam hteo da mu donosim karte za utakmice. Morao je da ih kupuje sam, kao običan navijač.
Iako sam priželjkivao poziv „pod nacionalni fudbalski barjak“, bio sam iznenađen brzinom njegovog dolaska. Pre svega zbog toga što su za navalu reprezentacije konkurisali vrhunski igrači: Zebec, Bobek, Mujić, Milutinović, Veselinović, Vukas, Rajkov, Ognjanov, Antić...
Pošto mi je poziv stigao kad je Stjepan Bobek, jedan od najvećih igrača Jugoslavije svih vremena, najavio povlačenje iz reprezentacije, počela su zaključivanja da me pripremaju za njegovog naslednika. Popularni Štef je za državni tim odigrao 63 utakmice i postigao 38 golova, što je rekord koji još nije srušen.
Za Plave sam debitovao 30. septembra 1956. godine, protiv Čehoslovačke na stadionu JNA. Izgubili smo sa 2:1, a gol za Jugoslaviju postigao je bek Branko Stanković. Iz Zvezde su još igrali golman Krivokuća, half Tasić i Kostić. Ovo ističem zbog toga što je puno značilo da među 11 izabranih ima nešto više „mojih“. Ne zbog treme, nego zato što sam znao da će me bar malo forsirati.
Od tada do kraja karijere, igranje za reprezentaciju sam smatrao najvećom počašću. Bog je nagradio takav moj odnos, jer sam najbolje partije, one po kojima me je upamtio svet, odigrao u plavom dresu. Uvek sam se radovao reprezentativnim nastupima kao prilici da vidim šta znaju drugi, kako se igra u svetu, da se upoređujem sa inostranim zvezdama.