Lepi, atraktivni potezi i asistencije pretočene u golove od strane saigrača su nešto po čemu je igra Dragoslava Šekularca bila dobro poznata. Nije želeo da ga slave kao golgetera, već da publika uživa u nesvakidašnjim, majstorskim potezima sa loptom.
Moj doprinos Zvezdi bio je, pre svega, kroz građenje igre i pravljenje šansi saigračima. Golove su davali drugi: Bora Kostić, Dušan Maravić, Selimir Milošević, Zoran Prljinčević ,Anton Rudinski i, izuzetno brzi, Vojkan Melić i Nikola Stipić... U odbrani smo imali reprezentativce Bearu, Durkovića, Tomića, Popovića, kasnije i Branka Zebeca. Naš tim je tada demonstrirao novi stil igre, bitno različit od već odumirućeg „dubl ve” sistema, što su publika i novinari nazvali „vihorom”. Suština je bila u velikoj pokretljivosti igrača u svim linijama, posebno onih najisturenijih.
Uspešnu premijeru tog noviteta imali smo baš u derbiju sa Partizanom, koji smo lako dobili. Još značajnije je da smo novom igrom uspeli da nadigramo – mada je bilo 2:2 – i slavni Botafogo u čijim redovima su bili Nilton Santos, Garinča, Didi, Zagalo i druge zvezde brazilskog fudbala.Taj meč smatram jednim od najznačajnijih u svojoj karijeri, jer smo vlastito majstorstvo potvrdili u sudaru sa priznatim asovima svetskog fudbala. Verujem da se te utakmice još sećaju stariji ljubitelji fudbala.
Najlepši gol u karijeri postigao sam na stadionu JNA, 1961. godine, protiv reprezentacije Južne Koreje u meču kvalifikacija za Svetsko prvenstvo. Inače, na 41 utakmici u dresu sa državim grbom postigao sam ukupno šest glova. Broj pogodaka koje sam namestio je, naravno, mnogostruko veći. Da nisam bio zainteresovan za davanje golova govori i moja nezainteresovanost za izvođenje jedanaesteraca, što je prilika za koju se, u žargonu, kaže da je „pola gola”. Od penala me je potpuno odučio jedan promašaj sa bele tačke, protiv Dinama iz Zagreba. Kada mi je protivnički golman uhvatio „živu” loptu rekao sam sebi:„Nikad više”. Tako je i bilo. Reč nisam pogazio ni kada smo igrali prijateljske ili revijalne mečeve.
Moja tvroglavost je, inače, jedno od bitnijih obeležja mog karaktera. Ponekad sam zbog toga imao dosta problema. U životu sam, međutim, stradao i zbog svojih dobrih osobina, kao što su poštenje i spremnost da udaram na nepravdu.
I bez velikog golgeterskog učinka sam, iz sezone u sezonu postajao sve uvaženiji među svojim saigračima, protivnicima, fudbalskim stručnjacima, novinarima, kod publike.U Politikinoj anketi iz 1960. godine, među desetoricom najboljih prvologaških igrača, dodeljeno mi je prvo mesto.
Svoju najbolju partiju u klupskom dresu pružio sam protiv Štutgarta, na terenu nemačkog tima. Iako je meč bio prijateljski, stadion je bio pun, jer je Zvezda tada imala dobar ugled, ne samo u Nemačkoj, već i u čitavoj Evropi. Trener domaćina mi je dodelio striktnog čuvara, što je bio jasan znak da me se najviše pribojavao. Svom čuvaru sam provlačio loptu kroz noge, prebacivao ga, čekao da se zaleti i onda, posle moje finte, ode u prazan prostor. Oduševljena mojim potezima, publika je potpuno zaboravila za koga navija. Graja i aplauzi publike počeli su da prate svaki moj potez. Po završetku utakmice desilo se nešto što ću pamtiti do kraja života. Moj čuvar je došao u svlačionicu Zvezde, noseći u rukama svoje kopačke, i prišao mi. „Čestitam vam na vašem majstorstvu. Posle ovoga što sam danas doživeo ja više neću da igram fudbal. Molio bih vas samo da mi za uspomenu date svoje kopačke”, rekao je potišten, gledajući me u oči. Nisam verovao da je tako nešto moguće. Kada sam se malo pribrao posavetovao sam ga:„Nemojte tako , to je loša odluka. Vi treba i dalje da igrate. Danas ste se namerili na majstora kakvih nema mnogo na svetu. A kopačke nisu bitne, ne igraju one, nego glava”.
Pamtim i svoju veliku igru protiv Espanjola, na jednom turniru u Njujorku, posle koga je trener španskog tima, slavni Rikardo Zamora, za koga se i danas tvrdi da je najbolji golman sveta svih vremena, hteo da me kupi. Zvezda je pobedila Espanjol sa 7:2 zahvaljujući, slobodno mogu da kažem, mom velikom nadahnuću. Bio sam i golgeter i paker, jer sam dva puta zatresao mrežu jakog protivnika.
U fudbalu me nije zanimala ni kapitenska traka, iako je ona priznanje igraču koji je nosi. Za mene je simbol pravog kapitena bio Rajko Mitić: vrhunski igrač, častan sportista, odmeren prema arbitrima i protivnicima.
Ja sam, kao ličnost, bio drugačiji od Rajka. Odlikovao me je previše buran temperament i manjak taktičnosti. Zbog toga često nisam uspevao da kontrolišem ni sebe, a kamoli saigrače, što je ključna uloga kapitena. Nosio sam, doduše, kapitensku traku na nekoliko Zvezdinih utakmica. Bilo je to po povlačenju Rajka. Čak me je lično promovisao u kapitena, predajući mi traku sa svoje ruke. Ali, kada je moje kapitenstvo trebalo da postane trajnija uloga, zahvalio sam se na poverenju. A zašto? Zato što me je mrzelo da učestvujem u proceduri pre početka utakmice, da stojim na centru, rukujem se sa sudijama i protivničkim kapitenom, da gledam kako novčić leti u vazduh.
Voleo sam da izlazim poslednji na teren, kako bi me publika lakše zapazila i da, dok kapiten i sudije ćaskaju na centru, uzmem loptu i izvedem neki „slobodan sastav” za gledaoce. Mnogo bi mi značilo ako bih, pre prvog sudijskog zvižduka, dobio aplauz za neki potez petom ili neko atraktivno štopovanje lopte.