Voleo je Šeki da igra protiv ostrvskih ekipa jer je, kako je sam umeo da kaže, uživao u ponašanju te gospode u kopačkama. Zasigurno je dvomeč sa Mančester junajtedom iz 1958. godine mnogo uticao na njega. Druženje sa „Bezbijevim bebama”, prijateljstvo sa Bobijem Čarltonom i, nažalost, tragedija na minhenskom aerodromu, obeležili su njegov život.
U nekoliko narednih godina od mog debija u crveno-belom dresu odigrali smo i nekoliko vrlo značajnih međunarodnih utakmica, među kojima posebno mesto u mom sećanju imaju dueli sa slavnim Mančester junajtedom, u četvrtfinalu Kupa evropskih šampiona , 1958. godine. Za to postoje dva razloga. Prvi je čisto sportski – odigrali smo dva sjajna meča, dok je drugi tragičan i tiče se stradanja tog slavnog kluba u avionskoj nesreći.
Prvi meč, na Old trafordu, izgubili smo sa minimalnih 2:1, zahvaljujući, pre svega, fenomenalnim odbranama Vladimira Beare. Londonski Tajms je našeg čuvara mreže tada nazvao „Kraljem golmana”, izražavajući opštu ushićenost Engleza njegovim odbranama.
Sa tog putovanja je i ona čuvena anegdota o Beari i Tanjugu. Dok smo u avionu listali našu štampu, Beara mi se poverio:„Poznajem mnoge novinare, od Ljubiše Vukadinovića do Ljubomira Lovrića, ali nikako da upoznam tog Tanjuga”.
Rezultat na ostrvu davao nam je realne šanse da prođemo dalje i tako ostvarimo, do tada, najveći uspeh u istoriji kluba. Takvu mogućnost nije isključivao ni čuveni menadžer gostiju Mat Bezbi, tvorac tog velikog Manšestera, čije su igrače nazivali „Bezbijevim bebama”.
Revanš je odigran po snegu, pred punim tribinama, na kojima je bilo i dosta engleskih novinara. Zvezda je igrala u sastavu: Beara, Tomić, Zeković, Mitić, Spajić, Popović, Borozan, Šekularac, Cokić, Tasić i Kostić. Nedostajao nam je jedino Toplak, koji je bio povređen.
Suprotno očekivanjima, utakmica je vrlo brzo dobiila tok krajnje nepovoljan za nas: za pola sata Englezi su dali tri gola, sačuvavši, pri tome, svoju mrežu. U drugo poluvremenu slika se potpuno promenila. Uspeli smo da dođemo do 3:3, što je rezultat koji Mančester vodi u polufinale. Odlično smo odigrali tu utakmicu. Izveštač Politike, čuveni Ljubiša Vukadinović, sutradan je napisao da mi je sve polazilo za rukom i da mi Englezi nisu mogli ništa.
Radost zbog tih pohvala pomućena mi je bila nekoliko sati po izlasku novina, jer je iz Minhena stigla vest o padu aviona i pogibiji osmorice Mančester Junajteda.
Bio sam strašno deprimiran, možda kao nikada pre u životu. Jer, samo nekoliko sati pre tragedije, divno smo se družili sa gostima iz Engleske. Bili smo na večeri u Mažestiku, gde je pao i dogovor o dolasku Mančestera na otvaranje naše, upravo započete Marakane. Otišli smo i u noćni bar hotela Metropol, gde su gosti bili oduševljeni zabavom i neposrednošću naših ljudi.
Te noći Bobi Čarlton je zauvek naučio da me zove Šeki, izgovarajući perfektno moj nadimak. Kao da je Beograđanin, ili Šumadinac. U ljudskom smislu, sjajan utisak na mene ostavio je i Mančesterov centarfor Tejlor, koji je, nažalost, stradao na minhenskom aerodromu.
Ovo što ću sada reći nije samo izraz pijeteta prema stradalim prvotimcima slavnog kluba. Na te dve utakmice, u Mančesteru i Beogradu, shvatio sam značenje engleskog fer-pleja. Kao najdražu amajliju čuvam sećanje na te atletski građene momke, vrlo snažne i brze, koji za 180 minuta nisu napravili nijedan „prljavi” faul. Posle svega što sam doživeo na našim terenima, ta činjenica je delovala nestvarno.
Engleske fudbalere sam i kasnije doživljavao kao džentlmene, a potvrdu toga dobio sam i na utakmici Jugoslavija – Engleska u Beogradu, koju smo dobili 5:0. Ni takva katastrofa nije tu gospodu u kopačkama navela da zaborave na fudbalsko dostojanstvo. Zato sam uvek voleo da igram protiv „Gordog Albiona” ili ostvskih ekipa.
U tom slavnom dvomeču sprijateljio sam se sa Bobijem Čarltonom, mojim ispisnikom, velikim fudbalskim majstorom. Kroz kontakt i razgovore sa njim shvatio sam da stereotip o hladnim Englezima ne važi za sve Engleze.
Bobi je bio vrlo druželjubiv, duhovit i pričljiv, sklon da pohvali fudbalskog rivala, koji je to zasluživao. Nije čudo što se taj divni čovek okitio titulom sera, dosta retkom među sportistia i sportskim radnicima.
Zvezda je, posle tragedije u Minhenu, zvanično tražila da se Mančester junajted proglasi počasnim pobednikom KEŠ-a. Njenu inicijativu podržao je i legendarni predsednik Real Madrida Santjago Bernabeu, ali predlog nije prihvaćen. U polufinalu, „Bezbijeve bebe” su poražene od italijanskog Milana.